Umberto Eco je apsolutna legenda talijanske svjetske i intelektualne scene. Otac moderne semiotike, svjetski poznati romanopisac (tko nije čuo za Ime ruže?) i čovjek koji je pomirio analize vrhunske znanosti sa popularnom kulturom. Svestran i angažiran, Eco se našao u samom središtu velikih promjena koje su zadesile talijanski sveučilišni sustav krajem 60-tih i početkom 70-tih godina. Na fakultete se počeo upisivati dotad neviđen broj studenata iz različitih društvenih slojeva i škola koji često nisu imali razvijene akademske navike, vještine istraživanja ni potrebno predznanje o pisanju dužih znanstvenih radova. Kao profesor semiotike na Sveučilištu u Bologni, Eco se svakodnevno susretao sa desecima izgubljenih studenata koji su dolazili s nerealnim ambicijama, tražili apsurdno široke teme poput povijesti cijelih književnosti ili filozofskih epoha i očajnički trebali konkretne smjernice. Eco, jednako pun razumijevanja za izgubljene studente i jednako umoran od konstantnog ponavljanja istih osnovnih uputa o tome kako se traži knjiga u knjižnici, pišu kartice, citiraju izvori ili slaže struktura diplomskog rada, odlučuje napisati svojevrstan manifest o pisanju diplomskih radova. U samom je manifestu Eco inzistirao na strogim pravilima i visokim moralnim i radnim načelima, no nije izostavio duhovite opaske, autoironiju i primjere iz stvarnog akademskog života. Njegov manifest nosi ime „Kako se piše diplomski rad“ (tal. Come si fa una tesi di laurea), a relevantan je i dan danas.
1. Smisao rada i odabir teme
Iako pisanje diplomskog rada u mnogima izaziva osjećaj nelagode, Eco u svom kultnom priručniku šalje poruku koja kaže kako sama tema diplomskog rada nije toliko važna sama po sebi. Ono što je važno jest radno iskustvo koje kroz nju student stječe. Proces izrade rada uči nas kako unijeti red u vlastite misli, kako strukturirati podatke, obraditi izvore i jasno komunicirati zaključke. Te su vještine univerzalne koje svakom od nas služe kroz život, čime god se bavili. Diplomska je rad zapravo vježba organizacije i pamćenja koja dugoročno oblikuje intelektualni profil onoga koji ga piše. Kako student ne bi završio s temom koja je neizvediva, Eco predlaže četiri osnovna kriterija po kojima bi se student trebao voditi kad bira temu. Prvi je njegov osobni interes. Odgovara li tema osobnim interesima studenta, dosadašnjim ispitima i njegovom svjetonazoru? Drugi je dostupnost izvora. Jesu li izvori koji studentu trebao uopće dostupni? U Ecovo vrijeme to je značilo fizičku i financijsku dostupnost. Danas nam je apsolutno sve dostupno, ali ipak, student bi trebao biti siguran u to da može doći do izvora koji mu trebaju. Treći je upotrebljivost izvora. Koliko su izvori koje je student odabrao uopće dobri, pa čak i dovoljni za ono o čemu piše? Četvrti je metodološki okvir. Metoda istraživanja mora biti usklađena sa studentovim stvarnim sposobnostima i iskustvom. Literatura koju student bira za svoj rad mora odgovarati njegovom kulturnom profilu i predznanju. Netko tko se za svog studiranja mahom bavio srednjovjekovljem teško će napisati kvalitetan rad o temi iz nekog drugog razdoblja. Zlatno pravilo koje je Eco preporučio svim studentima jest izbjegavanje preširokih, „panoramskih” tema poput „Talijanska književnost od rata do šezdesetih”. One dovode do površnosti i brojnih propusta koje će komisija na obrani lako uočiti. Student bi trebao odabrati užu, monografsku temu (npr. analiza jednog djela ili autora). Što je područje istraživanja više suženo, rad će biti kvalitetniji i sigurniji.
2. Ecovi praktični savjeti
Ecov manifest je prepun konkretnih, praktičnih savjeta. Prije svega, Eco urgira studente da izbjegavaju previše apstraktne teme. U filozofiji ili sociologiji, pisanje o ideji slobode ili postojanju Boga iznimno je rizično jer lako sklizne u opće sastavke. Povijesni pristup (npr. Pojam slobode kod Kanta), je daleko pametnija opcija sa čvršćim uporištem. Eco ističe kako je zabluda misliti da su suvremeni autori lakši. Iako djeluje pristupačnije pisati o suvremenim autorima, o starijima već postoje izgrađena bibliografija i pouzdana tumačenja. Kod suvremenika nedostaje ta vremenska distanca koja proizvodi konciznije analize. Također. Eco preporuča pisanje rada koje ne bi trebalo trajati duže od tri godine (kako ne bi došlo do odugovlačenja i gubitka motivacije), ali ni manje od šest mjeseci. Idealno je temu, barem mentalno, odabrati pred kraj druge godine studija. Eco također ističe nešto što je u današnje vrijeme svemoćne umjetne inteligencije i dostupnosti interneta postao arhaičan savjet. Prema njemu, student ne može pisati o stranom autoru bez poznavanja njegova jezika i čitanja originalnih djela. Ako student ne zna strane jezike niti ih stigne naučiti, najmudrije je odabrati temu iz nacionalne baštine. Koliko god je u današnje vrijeme takva jezična barijera lako premostiva i ne predstavlja problem, ostaje činjenica da je duh i jezik originalnog djela daleko najbolja referenca za tekst. Što se tiče rada sa izvorima i literaturom, diplomski se rad mora temeljiti na primarnim izvorima (originalni tekstovi, dokumenti, statistički podaci), dok su sekundarni izvori (kritike i studije) dobri za razumijevanje konteksta, ali se informacije iz njih ne smiju slijepo preuzimati.
3. Strategije za čitanje i vođenje bilježaka
Eco nadalje predlaže strategiju čitanja i vođenja bilježaka. Sve počinje uvodnim preletanjem sadržaja, gdje student prvo najprije prelistava sadržaj, uvod i zaključak kako biste procijenili je li knjiga uopće relevantna. Ako je izvor zadovoljio prvu fazu preletanja, od prvog dana iščitavanja se vode bilješke o pročitanoj literaturi, tematske kartice i kartice s citatima. Ovo je danas daleko lakše i jednostavnije napraviti na računalu nego ručno. Gomilanje knjiga u popis literature je jeftin i proziran trik koji ne dokazuje da je student išta od toga pročitao, barem dok to ne dokaže na obrani. Prema tome, najbolje je za početak krenuti od općeg enciklopedijskog članka ili većeg pregleda o temi, pratiti bilješke na dnu stranice i sustavno ići po „tragu mrvica” do specijalizirane literature. Svako opsežnije djelo o nekoj temi sadrži detaljnu literaturu punu korisnih primarnih i sekundarnih izvora! Nadalje, Eco donosi naizgled paradoksalan savjet. Pisanje rada je najbolje započeti sastavljanjem privremenog sadržaja, naslova i uvoda. Iako se oni na kraju mijenjaju, početna struktura daje radnu hipotezu i jasan kompas. Bez toga se lako izgubiti u digresijama i lutanju bez cilja.
4. Stil pisanja i pravila citiranja
Što se tiče stila pisanja i pravila citiranja, ovdje je Eco također detaljan i direktan. Prvo pitanje koje treba postaviti jest – kome se student zapravo obraća u svojem radu? Rad se ne piše kao privatno pismo mentoru, već kao potencijalna knjiga namijenjena široj znanstvenoj zajednici. Uz to, sve stručne pojmove valja definirati. Treba pisati kratkim i jasnim rečenicama, često odvajati odlomke i koristite bezlični, neosobni stil („mora se zaključiti”, „iz teksta proizlazi” itd.). Glavni ključ svega ovoga jest parafraza, odnosno prepričavanje autorovih misli vlastitim riječima. Ako se zadrže doslovni dijelovi bez navodnika, to se smatra plagijatom. Nadalje, fusnote nisu znak snobizma, one služe za označavanje izvora, dodatna objašnjenja, upućivanje na drugu literaturu ili prijevode. Čine rad boljim i profesionalnijim.
5. Zahvale
Naposlijetku, Eco kazuje da bi se student trebao zahvaliti onima koji su mu stvarno pomogli (npr. ustupili rijetke knjige). Mentoru se ne zahvaljuje, jer on je samo radio svoj posao! Doduše, mi u Seminariumu smatramo da je zahvala nešto što student bira iz svog srca. Za kraj, kaže Eco, ne zaboravite na vlastito samopouzdanje. Znanstveni dignitet zahtijeva hrabrost. Izbjegavajte neprestane isprike i tvrdnje da niste dovoljno kvalificirani. U trenutku kada temeljito proučite i suzite svoju temu, vi postajete najveći živi autoritet za to specifično područje. Budite skromni u istraživanju, ali ponosni i sigurni kada iznosite svoje dokazane zaključke!